Dublin – prvi dio

Dublin, grad koji je nažalost iz svima poznatih razloga u zadnje vrijeme prozvan i glavnim gradom Slavonije. Razuzdan, lud, nepredvidiv. Tamo gdje su po statusu pubovi rame uz rame s crkvom.

Imao sam tu sreću da me je za vrijeme trodnevne posjete pratilo odlično vrijeme. U Dublinu to znači nedostatak kiše, vlage i vjetra koji probada kosti. Ako se odlučite za posjetu glavnom radu Irske, prijedlog je da za javni prijevoz kupite Visitor Leap card. Cijena je 19,50 € , a omogućava vam 72 sata neograničene vožnje gradskim autobusom, tramvajom i vlakom.

Odmah po odlasku u centar grada, što je bilo oko 20 h, upoznao sam Dublin u svom iskrenom i pravom licu. Po cesti masa pijanih ljudi bez obzira na godine i spol. Mlade djevojke, nečije žene i majke svladane alkoholom i previsokim potpeticama padaju po hladnom i mokrom pločniku. Dižu se umrljane od dublinske ceste i nastavljaju dalje. Muškarci teturaju noseći u rukama vrećice s božićnim poklonima. Uspješan shopping.

Nakon što sam se s prijateljem smjestio u iznajmljenoj Airbnb sobi, krenuli smo prema hostelu u kojem radi naš sugrađanin koji je prije nekoliko godina došao ovdje u potrazi za nekim boljim životom. Namjeravali smo posjetiti jednu od trgovina usput, kupiti koje pivo i poslušati njegove dublinske priče. Međutim, to se pokazalo kao nemoguća misija. U to vrijeme već je prošlo 22 h i zabranjena je prodaja piva u trgovinama. Bilo koji alkohol može, ali pivo ne. “Morate ići u pubove piti pivo. Žao mi je,ali takav je zakon” objašnjavao nam je prodavač u trgovini dok je moj pogled bio fokusiran na nekoliko BrewDog piva sakrivenih iza paravana u hladnjaku.

“Ovdje vam se petkom počinje piti već oko 18 h. Pubovi su krcati nakon što se završi radni tjedan, zato vas je i dočekala slika ovakvog “pijanog” Dublina objašnjavao nam je naš nekadašnji sugrađanin Marin udjeljujući nam nekolicinu savjeta. “Redari su vam zakon i red u pubovima i s njima nema rasprave. Mogu vas ne pustiti unutra bez ikakvog razloga i teško da će promijeniti svoje mišljenje. I držite se pubova u centru gradu. Van grada ima onih koji su omiljeni irskim Romima i ne gledaju baš blagonaklono na strance”.

Prva destinacija u nizu bio je Porterhouse , smješten u legendarnoj Temple bar četvrti. Otvoren je 1996. godine i bio je prva dublinska simbioza pivovare i puba. Na ulazu su nas odmah dočekale dvije “planine” od redara i ozbiljnim izrazom lica zatražili nas osobne. Posegnuo sam u džep kako bi je dohvatio, ali njihovi izrazi lica ubrzo su se pretvorili u osmijeh. ” Ma šalimo se malo” – uđite i uživajte. Poslije smo vidjeli kako im je ovo omiljena zanimacija tijekom radnog vremena. Jednom dečku su rekli kako ne može ući u pub zato što ima crvene tenisice, dok su jednom paru rekli kako djevojka može ući unutra, ali da dečko mora ostati vani. Naravno, sve je ovo ulazilo u njihov smisao za humor, te su ih kao i nas s osmijehom uputili u pub.

Kao što sam mogao primijetiti, u Porterhouseu vole svoje pivske stilove nazivati najboljima na svijetu. Tako za svoje prvo pivo kojeg su iz šale i nazvali Weiserbuddy ( You are wise to drink this buddy ) tvrde da je bio najbolji lager na svijetu. Isto tako iznad ulaza u glavni šank nalazi se natpis: “ Welcome to the home of the world’s greatest Stout”. Ovdje se pritom misli na njihov Plain Porter, osvajača dvostruke zlatne medalje od strane International Brewing Awards u sezonama 1998/99 i 2011/12. Gotovo svo njihovo pivo koje sam imao prilike probati mi je bilo donekle podjednako. Na Untappd to bi značilo prosječnu ocjenu od 3,5. Eventualni odmak i ujedno meni njihove najbolje pivo bio je Wrasslers XXXX Stout. Prženi slad ,tamna čokolada i kava u aromi. U početku srednje slatkog okusa dok pred kraj do izražaja dolazi gorčina. Dobitak večeri.

Pub je prilično velik, što je iznenađenje s obzirom na to da nije odavao takav dojam u pogledu s ulice. Proteže se na dva kata. U sredini na “međukatu” nalazi se bina na kojoj nastupaju glazbeni sastavi svaki dan u tjednu, dok je na samom vrhu prostor u kojemu se poslužuje hrana.

Pošto je naš put u Dublin bio za vrijeme Adventa, pub je bio krcat ljudima koji su dolazili s božićnih poslovnih zabava ili su ih slavili baš u njemu. Vesela atmosfera.

Inače, Porterhouse u Dublinu ima četiri puba od kojega su tri pivska i jedan specijaliziran za kušanje viskija, dok u cijelom svijetu imaju ukupno osam lokacija, uključujući New York i London.

Radno vrijeme vikendom je do 02 sata ujutro, ali to označava samo prestanak sviranja glazbe dok se ljudi uredno i dalje zadržavaju unutar puba gdje se nesmetano i dalje toči alkohol i nakon radnog vremena. Cijena pinte piva kreće se od 5 do 6,70 € .

Nakon napuštanja Porterhouse-a u sitne noćne sate upoznali smo takozvani ” taxi problem”. Naime, vikendom nakon zatvaranja pubova potražnja za taksijem prelazi njihovu ponudu, tako da je gotovo nemoguće naći ikoji slobodan. Ako slučajno jedan takav i prođe morate se izboriti za njega između pedesetak ljudi koji čekaju na potezu od stotinjak metara. Nakon sat i pol kombinacije pokušaja ulova taksija i pješačenja prema apartmanu uspjeli smo napokon zaustaviti jedan od njih. Nisam znao da ću mu se toliko veseliti,ali noćni izlazak i pivo su očito učinili svoje.

Drugi dan je donio nešto više vremena za istraživanje dublinske gastro ponude i dubljeg zalaska unutar Temple bar četvrti.

Naravno da red je došao legendarni irski doručak ( a nije viski ). Nešto malo izvan glavne ulice smjestilo se dosta frekventno i popularno mjesto naziva Keoghs. Kafić/ zalogajnica koja je specijalizirana za kavu i jutarnje obroke. Tostirani kruh, maslac, džem, dvije manje kobasice, jaje, rajčica, pudding ( varijacija na temu naših krvavica) i komad slanine sastojci su irskog mini doručka. Dosta ukusno i zasitno za početak dana. Ovakav doručak potječe od radničke klase koja je nakon njega bila u stanju cijeli dan obavljati teške fizičke poslove. Uz veći meni dolazi i neizostavni grah. Mini doručak i kava po cijeni od 10,5 €.

Za ljubitelje slatkoga, kojih vjerujem ne manjka, tu je Mr. Simms Olde Sweet Shoppe. Kada uđete u ovu trgovinu znati ćete što znaći izraz “dijete u tvornici čokolade”. Jedino što osim čokolade Mr. Simms nudi i razne vrste bombona, sladoleda… I to u onim velikim staklenkama u kojima su se nekada čuvali slatkiši, tako da će neke ovaj interijer vjerojatno vratiti u djetinjstvo.

Još jedan legendaran dublinski pub, hotel i restoran smješten u Temple bar četvrti nosi naziv Oliver St. John Gogarty. Veoma zanimljivo mjesto s tradicionalnom irskom glazbom koja vikendom počinje već od 13 h. Jel moram napomenuti da je velika većina ljudi u njemu u to vrijeme bila blago alkoholizirana? Također u cjelokupnu atmosferu uklopio se i glazbeni duo koji je u pubu svirao tradicionalne irske balade te podizao atmosferu među publikom koja je zaista bila raznovrsna: od domaćina do turista, te od onih najmlađih do najstarijih. Ako želite iskusiti tipičnu atmosferu dublinskih pivnica, ovo je pravo mjesto za vas.

Galway girl je legendarna irska ljubavna balada, a irska zanatska pivovara prepoznatljivog imena Galway Hooker u Gogarty-u toči svoj Irish Pale Ale. Nažalost, ne pretjerano izražene arome, kao ni nekog prepoznatljivog okusa za jedan irish pale ale. OK pivo, ali ništa pretjerano posebno. Kao i u svakom imalo turističkom pubu, najzastupljenije pivo na točioniku je Guinness.

Iduće odredište u Temple bar četvrti bio je The Norseman. Smješten u neposrednoj blizini legendarnog Temple bar puba, turistički možda najpoznatijeg dublinskog puba. Preko 20 vrsti piva samo na točioniku ( OK, bilo je tu i nekih komercijalnih imena) , prilično širok izbor viskija i u ovakvim objektima neizostavna hrana. U velikoj većini pubova u Dublinu je zabranjeno pušenje, tako da nikotinske navike morate obavljati na ulici ispred njih.

U The Norsemanu sam imao priliku kušati Elevation Pale Ale irske pivovare Wicklow Wolf. Relativno mlada pivovara osnova od strane Quincey Fennellyja i Simona Lyncha 2014. godine. Elevation je american pale ale s aromom tropskog voća i citrusa. Možda malo prejaka karbonizacija u okusu također s tropskim voćem i nešto primjetnog okusa slada koji već u početku dolazi do izražaja.

Drugo kušano pivo bio je Guinness Nitro IPA. Već od prije sam vidio da nije pretjerano hvaljena, ali sam joj dao šansu. Vjerojatno bolje da nisam. Iako je korišteno pet hmeljeva: Admiral, Cascade, Celeia, Challenger i Topaz oni su u potpunosti prikriveni. Vodenasto, neintenzivno, dosadno. Očito ovaj stil ne leži ekipi iz St. James’s Gate pivovare.

Najpoznatiji dublinski pub svakako je pub Temple bar koji je od ranih popodnevnih sati krcat turistima i gdje se u jednom danu na glazbenoj pozornici izmijeni sva sila većinom lokalnih glazbenika. Moram napomenuti kako su glazbeni događaji organizirani svakog dana u tjednu. Također još jedna tipična pivnička atmosfera, iako smatram da je ovo u potpunosti turističko, a nešto manje lokalno mjesto. Posebice što u prostoru vlada nesnosna gužva, ali cijelu stvar spašava veliki broj šankova i točionika tako da čekanje na pivo ipak nije beskonačno dugo.

Temple bar je poznat i po Guinessovom rekordu u najdužem sviranju . Čak 114 sati uživo svirao je gitarista Dave Browne od 12. – 17. lipnja 2011. godine.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s